Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (2022.)

Pedesetogodišnje djelovanje arhitekta Borisa Duplančića ostavilo je dubok trag u hrvatskoj arhitekturi, pogotovo unutar stambene tipologije. Njegovi su stanovi školski primjeri za učenje o kvalitetnom stanovanju u gradu. Njegovo prvo značajno ostvarenje, iz 1972. godine, bio je stambeni toranj u ulici Ružmarinka u Zagrebu, gradu u kojem će realizirati većinu svojih projekata. Već tada vidimo njegove, kako se tada govorilo, „ispeglane” tlocrte kao planove kojima arhitekt stanarima planira život u stanu. Vidljive su i druge autorove karakteristike – poštovanje arhitektonskih osobina okoline u kojoj se projektira te izostanak „pre osobnog” oblikovanja. Slično vidimo i u stambenoj zgradi u ulici Nad lipom iz 1979., na čijem pročelju prepoznajemo tip prostorije koja se krije iza fasade. Slijedi 1980. dječji vrtić u Welerovom vrtu u Petrinjskoj ulici, a još jedan vrtić gradi tek dvadesetak godina kasnije u naselju Malešnica. Pitamo se kolika je šteta što autor nije realizirao više „nestambenih” zgrada? Zatim 1986. gradi stambenu zgradu u Mandaličinoj, poznatu kao „plava” zgrada, s podignutim prizemljem koje prati strminu ulice što se penje prema sjeveru. Slijedi 1989. turističko naselje u Lovištu na Pelješcu, suvremeno „selo” mediteranskih karakteristika, s planom koji nas uči kako prostor koristiti, a da pritom nije „okupiran”. Slijedi stambena grada u Ilici 167-171, koja sugerira podjelu pročelja na elemente veličine pročelja među koje se „ugurala”. Nakon toga čitav niz grada u Ilici, od kojih je najprepoznatljivija ona na broju 109-111 iz 1995., poznata po uvučenoj uličnoj „niši” sa stablom. Na tim interpolacijama vidimo da autor razlikuje „gradsku” fasadu od „servisne”, kao sve donjogradske kuće kojima su zabati ugrađeni. Ovo „pravilo” do krajnosti se primjenjuje na poslovnoj gradi u Maksimirskoj. Slijede čitavi „rojevi” zgrada koje će se kasnije zvati „urbane vile”, iako su to male višestambene zgrade, u Sv. Nedelji, u Zagrebu, u Osijeku. Pa socijalni stanovi POS-a u Krku, Bjelovaru, naselju Sopnica-Jelkovec i Zapruđu. Duplančić, naravno, gradi i obiteljske kuće. Ističemo onu s obronaka Samoborske gore kao primjer primjene lokalnog oblikovanja te umjerenosti. Za svoje kuće dobio je dvije godišnje nagrade DRAGO GALIĆ, nagrade koje za najbolju stambenu zgradu dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata. Boris Duplančić svojim je projektima obilježio razdoblje nesnalaženja nakon rigidnog funkcionalizma koje završava pedesetih-šezdesetih. Afirmirajući funkcionalizam „s ljudskim licem”, zavrijedio je da njegovu arhitekturu nazovemo – normalnom. Ne znam što bi danas moglo biti važnije i vrjednije od toga.
Goran Rako